Etika budne prisutnosti
Prošli tjedan disala sam zrak od kojeg se osjećaš drugačije, u društvu u kojem sam se osjećala drugačije. Usred francuskih planina, bez internetske veze, u mjestu gdje nije bilo gradskog prijevoza, istraživali smo Tandava meditaciju i tražili u sebi suverenost.
Drago mi je što se kao klijent mogu prepustiti etičkim načelima koja nisu u skladu s onim poznatim psihoterapijskim i što na svojoj koži mogu i smijem iskusiti pozitivne strane tog sustava.
Osjećam da imam dovoljno suverenosti da se osjećam potpuno sigurno u sistemu koji nema zadan okvir na način na koji sam naučila da je nužno.
Susret s Komala Lyrom i Dez Nicholsom ostavio me u dubokim razmišljanjima o etici i radu s ljudima.
Promatranje hodajućeg utjelovljenja ekstremno radikalne suverenosti na djelu vratilo me na moje vječno raskrižje: preispitivanje etike sistema i etike duše.
Često sam se u životu nalazila na mjestu gdje osjećam otpor prema strukturama, iako istovremeno mogu razumjeti njihovu vrijednost.
Sjećam se trenutka kad sam racionalno mogla opravdati „bolnički sistem“ u kojem smo mi, majke djece smještene na neonatologiji, kao „kravice“ svaka tri sata išle dojiti svoju djecu.
Duša mi se raspadala od boli dok sam gledala svoje dijete kako spava i ne može povući mlijeko od pospanosti jer nisam slušala njegov ritam, nego ritam bolnice – sistema kojem je lakše da nas „odradi“ sve odjednom.
Nije bilo fer prema tom malom biću. Preživio je, a kasnije smo iscjeljivali traumu koja je nastala jer je sistemu najvažniji cilj bio spasiti život, a ne brinuti za dobrobit bića u cijelosti. Moja bol dolazila je upravo iz želje za dobrobiti mog djeteta u cjelini.
Sistemi su tu da spriječe katastrofu, ali prečesto su upravo oni ti koji na tom istom mjestu sprječavaju čuda.
Zašto su sistemi postali bitniji od ljudi, pitanje je koje mi često dolazi i na koje još uvijek nemam pravi odgovor.
Sjećam se situacija u svom radu koje bi moji supervizori vjerojatno osudili, kada sam klijentici pružila ruku izvan ureda i izmiješala uloge. Vjerovala sam da joj činim dobro dajući joj podršku da ide za svojom strašću, nudeći joj posao o kojem sanja.
Dala sam joj povjerenje koje mi nije bilo lako dati. Odlučila sam biti Čovjek umjesto Terapeut.
Struka bi rekla: „To je miješanje uloga, to se ne radi.“ Etika moje duše je rekla: „To je jedini način da ona osjeti svoju snagu.“
Danas znam da sam u tim trenucima bila „neetična“ po mjerilima knjiga jer sam birala dati povjerenje tamo gdje nisam trebala.
Iako me ta lekcija kasnije koštala, u tom trenutku to je bio jedini čin ljubavi koji je meni imao smisla. I danas, s odmakom, imam osjećaj da bih ponovno ostala vjerna njezinoj i svojoj duši.
Cijena tog hodanja po rubu je velika.
Ponekad te oni kojima si najviše dala, u svom procesu odrastanja, pokušaju sasjeći upravo onim pravilima koja si ti nadišla da bi im pomogla.
To je cijena koju sam morala ponijeti da bi ona danas bila svoja.
I jesam, ponijela sam. Nakon godina dobila sam etiketu da nisam etični terapeut jer se ona, u trenutku odvajanja, uhvatila za djeliće odnosa, a ne za odnos u cjelini.
To je upravo ono što djeca naprave roditeljima u pubertetu. Odvajaju se ljutnjom i naglašavanjem loših dijelova roditeljstva, dok dobre zaboravljaju.
Roditelji to trebaju preživjeti i izdržati jer tek nakon te faze dolazi ona integracijska – mirenje i prihvaćanje roditelja u cjelini.
Vidim da većina onih koji rade s ljudima na tom rubu etičkih principa doživi ovu povredu na ovaj ili onaj način.
Kao terapeutkinja s masterom iz Gestalta, odgojena sam u svijetu pravila. Vjerujem da su ona tu kao sigurnosni pojas koji sprječava da naše nesvjesne sjene povrijede klijenta.
No, Komala govori kako dugoročno postavljena zaštitnička pravila zapravo sprječavaju i klijenta i terapeuta da uistinu odrastu i preuzmu odgovornost za vlastite granice ili svoju budnost i svjesnost.
Radikalno i poprilično „strašno“ zvuči.
I u nekim situacijama mogu se složiti s njom jer viđam klijente i terapeute koji godinama stagniraju upravo iz tog razloga, jer su se godinama oslanjali na okvir koji su postavili neki drugi autoriteti, ne preispitujući što je stvarno njihov izričaj duše.
I ne mislim da u svom radu mogu toliko radikalno pristupiti svojim klijentima jer sam izabrala psihoterapiju za svoj poziv, ali mogu dijelove tantričke radikalnosti donijeti u terapijski odnos.
Shvatila sam kroz vrijeme da će se, kako god, postavljali pravila ili ne, dinamika moći zapravo uvijek pojaviti.
Pitanje je: hoćemo li je gledati direktno u oči kad se pojavi ili ćemo biti „politički korektni u rukavicama“ i skrivati je?
Imala sam učiteljicu na Gestaltu koja je mogla zastati i reći: „Ovdje sam otišla u krivom smjeru i nisam te ugledala. Hajdemo ispočetka.“
Cijenila sam taj dio njene osobnosti jer je imala kapacitet koji nemaju svi terapeuti.
Imala je radikalnost tantre koja mi se sviđa.
Demistificirala je svoju moć i pokazala osobnost kakva jest u tom trenutku.
Loša strana psihoterapijskih škola je to što su nas terapeute ogradile visokim zidovima onoga što se „smije“ i što je „profesionalno“ i onoga što se ne smije, s namjerom da zaštite klijente, ali osobno se često pitam štitimo li zapravo terapeute da ne moraju u svakom trenutku biti potpuno budni i svjesni svoje etičnosti.
Inspirativno mi je bilo vidjeti kako je Komala iskoristila „dominaciju moći koja se pojavila u odnosu kao ogledalo“, pa me inspirirala rečenicom: „Osjećam da preuzimam tvoju odgovornost.“
„Zašto sada imaš potrebu predati moć meni? Što te sprječava da ju prepoznaš u sebi i nosiš?“
To je oblik etike u kojem ne skrivam moć, nego je stavljam na stol kao zajednički predmet promatranja i rasta u svjesnosti.
Na sličan način me učiteljica na HDST-u inspirirala…
Umjesto da glumim „onoga koji zna“, ja pokazujem proces i potičem klijenta na razmišljanje o sebi i svojoj suverenosti.
Pozitivne strane takvih radikalnijih pristupa daju mi hrabrost da budem ja, ja u odnosu s klijentom, a s druge strane vjerujem da tako klijenta tretiram kao moćno biće, a ne kao žrtvu prošlosti i transfera.
Srž naše vitalnosti je u živom erosu koji se manifestira kroz tijelo.
Ako ga pokušamo mentalizirati, on umire. Ako ga pokušamo ignorirati, ne donosimo čaroliju.
Ja vjerujem da je eros najbrži motor za iscjeljenje ako mu se da prostor, ali također mogu vidjeti da nije za svakoga jer oni krhki ne znaju držati svoj unutarnji kompas, pa ih čuvaju pravila. Kako osoba stasa, potrebno joj je manje pravila postavljenih izvana i više poravnanja s unutarnjim kompasom.
Moj rad danas je taj hod po rubu i traženje gdje je živ i što je potrebno tvom erosu da se ponovo susreće s tijelom.
Za one koji su spremni na rad koji je ponekad mekan i senzualan, a ponekad brutalno iskren.
Za one koji ne traže spasitelja, nego svjedoka i suputnika – tu sam, javi se za termin.