Zašto o seksualnosti više ne želim šutjeti?
Zato što kao psihoterapeutkinja koja 20 godina radi s ljudima svjedočim koliko puno povreda i šutnje svi zajedno nosimo u svojim tijelima i koliko štete to donosi obiteljima i društvu u cjelini. Istraživanja su pokazala da gotovo 50 % rastava braka u Hrvatskoj dolazi zbog pomanjkanja komunikacijskih vještina i nezadovoljstva u seksualnom životu.
Meni više nema smisla nastaviti se pretvarati da seksualnost i intimnost nisu dio naših života. I vjerujem da netko treba imenovati „ružičastog slona“ koji postoji u prostoru.
Prešućivanje je za mene jednako kao i laganje i zato biram govoriti.
Otkad sam prije godinu i pol ušla u polje seksualnosti i intimnosti, s namjerom da pričam naglas i prestanem se pretvarati da to polje života ne postoji, prolazila sam kroz razne faze. Postala sam svjesna koliko u našem društvu ima otpora na tom mjestu i koliko je ljudima teško imenovati, pokazati i uopće biti u kontaktu s temom seksualnosti.
Godinama sam i sama šutjela, a da nisam preispitivala odakle mi dolaze upute da se o tome „ne priča“ i da se o tome „treba šutjeti“. A kad sam počela govoriti naglas, osjetila sam u vlastitom tijelu koliko se teško suočiti sa strahom, otporom i stidom.
Pomislila sam na trenutak: ako ja imam toliko godina psihoterapije i osobnog razvoja iza sebe, a meni je teško, kako je tek ljudima koji nikada nisu odradili nijednu terapiju?
Postala sam svjesna koliko je grlo stisnuto, koliko se napetosti pojavi i koliko mi svjesnog napora treba da prođem kroz vlastiti otpor i pustim glas. Znam što želim reći, znam zašto mi je važno, ali svejedno trebam proći kroz ono naučeno da se o tome šuti. Ta se zabrana osjeti i u trenutku kad odlučim da je više ne želim slijediti.
(Ali ni to nije sve!! 🤣)
Osjetila sam kako je nakon puštanja glasa izazovno stajati i izdržati tuđa etiketiranja ili projekcije koje dolaze iz sjene, samo zato što jesam pustila glas.
Često se u meni, kada bih otvarala teme koje su u drugima izazivale neugodu i nesvjesne reakcije, pojavljivao poriv da se utišam, smanjim ili preoblikujem ono što sam izgovorila kako ne bih nekoga ozlijedila.
Nekoliko sam puta stajala na raskršću s promišljanjima da se povučem jer mi nije bilo lako nositi sve ono što sam doživljavala kroz proces. Počela sam se pitati ima li smisla govoriti kad će netko iz onoga što izgovaram čuti nešto sasvim drugo, pripisati mi namjeru koju nemam ili uzeti si za pravo reagirati na svoju sliku o meni.
U srcu znam da je ovo moj način služenja zajednici i moj doprinos smislenoj evoluciji, pa pronalazim motivaciju za ustrajanje.
Želim da svi zajedno imamo više znanja, više riječi i više slobode da pitamo ono što ne znamo, bez straha da ćemo zbog pitanja biti proglašeni čudnima.
Što nam je u Hrvatskoj „normalno“?
U našoj je zemlji normalno šutjeti. A ja želim preispitati to „normalno“ i dati vam uvid iz svog kuta gledanja.
Imala sam iskustvo da odraslu mušku osobu pitam što je seks, a on mi je s vidnom nelagodom i smušenošću odgovorio: „To je ono kad se dogodi koitus.“
Moja učiteljica na edukaciji HDST-a imala je iskustvo da odraslog muškarca koji joj je došao na terapiju zbog želje da ima dijete sa svojom partnericom pita ima li ejakulaciju, a on joj odgovara: „Pa, da. On se digne, tu nemam problema.“ I trebalo joj je desetak minuta da objasni da erekcija i ejakulacija nisu isto.
Imala sam klijenticu koja nije znala da vaginalni kanal i mokraćni kanal nisu isti kanali.
I ti ljudi nisu oni koje treba postidjeti jer ne znaju. Ti ljudi su žrtve šutnje i negacije seksualnosti. Nisu dobili osnovno znanje koje im treba da razumiju vlastito tijelo i to je propust.
O tim temama trebamo moći razgovarati jednostavno i jasno, bez pretpostavke da osoba s druge strane sve to već zna. Očito mnogi ne znaju.
Želimo li stvarno živjeti u društvu u kojem je ovo normalno?
Hoćemo li stvarno seks svesti na koitus i smatrati to normalnim?
Ja ne.
Ja želim novo normalno.
Želim da moja djeca žive u zemlji u kojoj je u redu pitati kad nešto ne razumiju ili ne znaju. Želim da odgovore o ovim pitanjima mogu dobiti od svojih roditelja, učitelja, trenera i liječnika, a ne da odgovore traže na internetu, gdje će ih algoritam povezati s iskrivljenim izvorima informacija.
Za takav razgovor odrasli se trebaju pripremiti znanjem, ali i emocionalno. Jer ako znatiželjnu djecu svaki put dočekaju roditelji koji osjećaju preplavljujuću nelagodu ili zabranu, prestat će pitati nas i potražit će odgovore na krivim mjestima.
Želim živjeti u zemlji u kojoj ja neću biti čudna mama zato što sinu objašnjavam zašto se i on treba cijepiti protiv HPV-a ili zašto ujutro ima poluciju. Želim da ima puno čudnih mama i čudnih očeva. Želim da nas ima dovoljno da pitanje o vlastitom tijelu prestane biti razlog za stid. Želim živjeti u zemlji u kojoj će ljudi znati odgovarati na pitanja o seksu i vlastitim spolnim organima jer seks (seksualni odnos) definitivno nije samo koitus.
Imala sam klijenta koji se emocionalno uništavao jer je iz uvjerenja da je seks = koitus sebe gurao u performans u kojem nimalo nije uživao. Nije ga ni osjećao. Njegov seksualni život toliko je patio da je svaki kontakt sa seksom postao prava noćna mora.
Seks je zapravo sve ono što se događa između jednog i drugog orgazma.
Predigra: pogled, slučajni dodir, strastveni poljubac ili samo običan, nježan, kratki poljubac, flert, zabavna igra riječi, poruka na mobitelu, seksting…
Odvojeno vrijeme sa sobom i svojim tijelom dok tražimo svoj užitak.
Odvojeno vrijeme za nas, kad se istražujemo, pričamo o našim istraživanjima, pitamo, probamo, družimo se s tijelima na različite načine… kroz peting, oralno, energetski, dodirom, koitus…
Vidite li sad koliko je koitus maleni dio cijele ove palete??
Sve ovo zajedno jest seks.
Kad kažem da seks može biti sve ono što se događa između jednog orgazma i drugog, stvarno to mislim. Govorim o širini tog polja, o tome da naš seksualni život ne mora početi penetracijom i završiti orgazmom. Seksualni susret može biti ispunjavajući i kada penetracije nema i kad orgazma nema.
Ako je trenutačno „normalno“ da nam je o svemu tome neugodno govoriti, ja želim sudjelovati u tome da postane lakše. I želim sudjelovati u stvaranju „novog normalnog“.
Želim da se jasno možemo izraziti kad opisujemo partneru u čemu uživamo, što nas zanima i što ne želimo. Želim da se partneri mogu dogovoriti, umjesto da odrađuju ono što pretpostavljaju da bi drugoj osobi odgovaralo ili za što su naučili da se podrazumijeva.
Što šutnja radi našim odnosima?
Znam da je teško podržati ljude koji se odmiču od „normalnog“ jer se pojavi strah da će drugi onda i za nas pomisliti da „nismo normalni“. I ne tražim podršku za sebe jer ja biram mjesto na kojem stojim i u redu mi je ovdje. Tražim podršku da se ova svijest širi dalje jer je edukacija na području seksualnosti neizmjerno bitna.
Kako ti zvuči da si daš izazov i podijeliš ovaj link javno na svom zidu, a da pritom napišeš svoj glas i da promatraš kako reagira tvoje tijelo na izlazak iz starog normalnog?
Vjerujte mi da bi tisuće brakova funkcionirale bolje da su partneri znali razgovarati o svojim potrebama i željama, da su otišli kod terapeuta kad se dogodio nesklad u seksualnoj želji između njih dvoje i da su zajedno rješavali problem pred kojim su se našli. Bilo bi puno manje ljubavničkih odnosa, puno manje rastava, povrijeđenih partnera i čitavih obitelji.
Djeca bi u tim brakovima bila sigurnija da su gledala mamu i tatu koji zajedno rješavaju problem, pričaju, dogovaraju se i traže rješenje. Ne govorim da bi trebala znati detalje seksualnog života svojih roditelja, ali trebala bi vidjeti da se o teškoćama može razgovarati, da se pomoć smije tražiti i da problem ne mora značiti da se okrenemo jedno protiv drugoga i postanemo pasivno agresivni.
Želim da imamo riječi kojima ćemo pitati, znanje s kojim ćemo odgovoriti i dovoljno hrabrosti da saslušamo odgovor čak i kad nam je neugodan.
Ako imate pitanja o seksualnosti, tijelu ili intimnosti koja nosite u sebi, a nikada se niste usudili postaviti, javite mi se za individualni razgovor. Možemo krenuti od onoga što vam je teško izgovoriti naglas.
Šutnja definitivno nije zlato.