Zašto su ljubavnik i ljubavnica nestali iz našeg odnosa?

Kad se Siniša i ja dogovorimo da ćemo navečer imati date, otići na piće, prošetati ili jednostavno negdje izaći samo nas dvoje, nešto se u meni počne mijenjati već tijekom dana. Kao da se pripremam za taj susret, ne samo birajući što ću odjenuti nego i iznutra, pa se u meni polako počnu buditi razigranost i mašta, osjetim kako moj Eros postaje življi, veseliji, kao da je shvatio da smo mu napokon napravili mjesto.

To mi je uvijek iznova zanimljivo: Eros se nije probudio tek navečer, u dodiru. Počeo se buditi puno ranije, već u odluci da ćemo se susresti kao ljubavnici.

Ali što se događa kada tijekom dana partnera ne susrećemo kao ljubavnika, nego kao dijete koje moramo zbrinjavati? Ili kao roditelja, terapeuta i autoritet na koji prebacujemo vlastitu odgovornost?

Svi se mi ponekad nađemo u situaciji u kojoj ne možemo sami. Život nas preplavi, umorni smo, ranjivi, uplašeni, nešto nam se dogodi i naravno da ćemo se nasloniti na osobu s kojom smo najbliži. Partnerski odnos treba moći nositi takve trenutke. Ponekad ćemo jedno drugome pružiti nešto majčinsko ili očinsko, ponekad ćemo saslušati partnera kao što bi ga saslušao terapeut, pomoći mu da se smiri, ostati uz njega dok prolazi kroz emocionalnu buru. Ja ne želim odnos u kojem se nitko ni na koga ne oslanja i u kojem svatko ponosno tvrdi da mu nitko ne treba. To za mene nije odraslost, to je često samo drugi oblik obrane.

Problem ne nastaje kada se ponekad naslonimo. Problem nastaje kada se zbog tog oslanjanja jedan partner nesvjesno odluči ne razviti, ne preuzeti neki dio života i ne odrasti, jer će drugi to ionako učiniti umjesto njega.

Podrška ili odluka da ne odrastem?

On nikada nije naučio kako se pere veš ni kako se uključuje mašina. Ona je oduvijek prala, sušila i slagala. Godine prolaze, a on na tom mjestu ostaje dječak koji se ne zna pobrinuti ni za vlastiti veš. Ne zato što nije sposoban naučiti, nego zato što nije morao. Ona se brine, zatim se sve više umara i sve više ljuti, ali i dalje radi isto.

Ili obrnuto. Ona se nikada nije voljela baviti financijama. Lakše joj je da on proučava kredite, poreze, ulaganja, kamate i financijska izvješća, da donosi odluke o njihovu zajedničkom novcu, a onda i da preuzme odgovornost ako se odluka pokaže pogrešnom. Na tom mjestu ona ostaje djevojčica koja nikada nije do kraja zakoračila u vlastitu financijsku odraslost. Ne zato što žena mora sama voditi sve obiteljske financije, nego zato što je odlučila ne znati ništa o nečemu što izravno oblikuje njezin život.

Ponekad je takva podjela potpuno u redu. Ako jedno voli kuhati, a drugo kuhinju iskreno ne podnosi, nema nikakvog razloga da dijele kuhanje točno napola samo kako bi njihova veza izvana izgledala ravnopravno. Mogu svjesno odlučiti da će jedno kuhati, drugo prati suđe ili preuzeti nešto sasvim treće. Nije problem u tome tko uključuje perilicu, kuha ili mijenja zimske gume.

Pitanje je jesmo li tu odluku donijeli svjesno i odgovara li nam još uvijek, ili smo završili u podjeli uloga u kojoj se jedno osjeća iskorišteno, drugo postaje sve bespomoćnije, a oboje se prave da ne znaju zašto su ljuti.

Tada više nemamo samo različite zadatke. Imamo roditelja i dijete.

Slična dinamika nastaje i u emocionalnom životu. Jedna osoba nikada nije naučila ostati uz sebe kada dođe emocionalna bura. Svaki put kada je preplavljena, očekuje da partner zna što treba reći, kako je smiriti, kako protumačiti što joj se događa, kako ukloniti njezinu nelagodu i vratiti joj osjećaj sigurnosti. Naravno da partner ponekad treba držati prostor za nas. Ali ako je on svaki dan jedini stup koji mora izdržati svaku našu buru, onda više nije samo partner. Postao je regulator našeg emocionalnog svijeta, terapeut i roditelj.

A mi smo na tom mjestu možda ostali mali.

Ove uloge nisu vezane uz spol. Muškarac može postati dijete koje žena vodi kroz praktični život, a žena djevojčica koja od muškarca očekuje da odlučuje i drži sve pod kontrolom. Jednako tako žena može nositi čitav emocionalni i praktični svijet odnosa dok se muškarac povlači, a muškarac može zbrinjavati partnericu koja ne preuzima odgovornost za sebe. Uloge se mijenjaju, ponekad ih čak vrtimo u istom danu. Nije poanta dokazati tko je kriv. Poanta je vidjeti gdje je odrasla osoba prestala rasti jer ju je druga osoba počela nositi.

Cijena koju plaća ljubavnički odnos

Tijelo prije ili kasnije osjeti ono što možda godinama ne želimo izgovoriti.

Pojave se umor i iritacija. Dodir koji je nekada bio poziv postane još jedan zahtjev. Nestane zaigranosti. Polako se izgubi poštovanje, a s njim i divljenje prema osobi pokraj nas. Osjećamo se kao da smo stalno na dužnosti, kao majka, otac, hranitelj, spremačica, organizator, tješiteljica, onaj koji rješava sve probleme i zna jesu li na autu ljetne ili zimske gume.

I onda se čudimo gdje je nestala želja.

Teško je biti strastven s nekim koga si prije nekoliko sati zbrinjavala kao dijete.

Ako muškarac od žene tijekom dana stalno traži da mu bude mama, može joj postati teško da ga navečer vidi kao odraslog ljubavnika. Ako žena stalno očekuje da suprug regulira njezine emocije i bude autoritet koji zna, odlučuje i spašava, on se može umoriti od roditeljske uloge i izgubiti kontakt s njom kao odraslom erotskom partnericom. Ovo nisu zakoni o muškarcima i ženama. Uloge se mogu okrenuti. Govorim o cijeni koju odnos može platiti kada se među dvoje odraslih ljudi izgubi odraslost.

Želja nije prekidač i njezin nestanak ne možemo objasniti samo jednom dinamikom. Na nju utječu umor, kronični stres, zdravlje, hormoni, lijekovi, trauma, neizgovorena ljutnja, pritisak, rutina, nedostatak dodira, prostora i novosti. Ne tvrdim da je svaka odsutnost želje znak da je jedan partner postao roditelj drugome, niti da će se želja automatski vratiti čim naučimo prati vlastiti veš.

Ali vrijedi se pitati: susrećem li osobu pokraj sebe još uvijek kao ljubavnika ili ljubavnicu? Ili sam je toliko dugo doživljavala kao nekoga koga moram nositi da moje tijelo više ne zna prijeći iz brige u želju?

I s druge strane: koji dio vlastitog života još uvijek odbijam preuzeti jer mi je lakše da ga partner nosi za mene?

Povratak vlastitoj ljubavnici i ljubavniku

Za mene povratak ne počinje zahtjevom da se Siniša promijeni i probudi moju ljubavnicu. Prvo se ja vraćam njoj.

Njegujem sebe. Brinem za svoje tijelo. Odnosim se prema sebi kao prema ljubavnici, ne samo kao prema ženi koja radi, organizira, brine i završava ono što treba završiti. Ne čekam da me netko izvana podsjeti da sam živa, senzualna i razigrana. Ponovno učim stvarati odnos s tim dijelom sebe, a onda ga donosim u partnerstvo.

Isto vrijedi i za ljubavnika. Ne postaje muškarac ljubavnik samo zato što od partnerice traži više seksa. Ljubavnik njeguje svoju prisutnost, tijelo, životnost i sposobnost da susretne drugu osobu bez toga da od nje traži da ga dovrši, odgoji ili stalno potvrđuje njegovu vrijednost.

Ljubavnički odnos traži mjesto u našem stvarnom životu. Traži vrijeme. Ponekad traži i novac koji ćemo svjesno odvojiti za izlazak, putovanje, čuvanje djece ili iskustvo koje nije samo još jedna obaveza. Traži našu pažnju i odluku da makar na nekoliko sati ne budemo organizatori, roditelji, kolege i rješavatelji problema.

Zato mene već dogovoreni večernji izlazak mijenja tijekom dana. Iščekivanje pokrene maštu. Počinjem se pripremati za susret. Moj Eros osjeti da će dobiti prostor, postane življi i kao da se već raduje onome što dolazi. Ne zato što svaki date mora završiti seksom. Ne mora. Vrijednost je već u tome što smo odlučili ponovno doći jedno drugome kao ljubavnici.

Odraslost se ne događa sama od sebe

Kada par prepozna da je zaglavio u odnosu roditelja i djeteta, prvi korak nije hladno proglasiti: „Od danas se snađi sam.” Odraslost nije ukidanje nježnosti, podrške i oslanjanja. Ona traži da svatko pogleda što uporno ne razvija u sebi i što očekuje da partner radi umjesto njega.

Osoba koja se pretjerano oslanja treba preuzeti odgovornost za taj dio života. Druga osoba treba prestati automatski spašavati, popravljati i nositi, čak i kada joj je ta uloga postala dio identiteta i dokaz vlastite vrijednosti. Par treba ponovno pogledati podjele koje je nekada možda nesvjesno napravio: koje im još uvijek odgovaraju, a koje su postale izvor ljutnje i prezira.

I u redu je ponekad potražiti terapeuta, treću osobu koja emocionalno nije upletena u naš život i može nam ponuditi novu perspektivu, onu koju sami trenutačno ne vidimo. Terapeut nije zamjenska mama ni tata, nego profesionalna osoba koja nam može pomoći osvijestiti vlastite obrasce, razviti kapacitet koji nam nedostaje i preuzeti odgovornost za ono što danas donosimo u odnos.

U partnerskoj terapiji gledamo što zajedno stvaramo. Ne tražimo krivca, nego prepoznajemo kako jedno postaje sve manje, drugo sve veće, kako spašavanje proizvodi novu bespomoćnost, a bespomoćnost još više spašavanja. Tu par može učiti vratiti odgovornost svakome, a da pritom ne ukine bliskost.

Njegov dio pripada njemu. Njezin dio pripada njoj. A obrazac koji stvaraju između sebe pripada odnosu.

Tri pitanja koja vrijedi ponijeti sa sobom

U kojoj ulozi najčešće susrećem partnera: kao ljubavnika, dijete, roditelja, terapeuta ili autoritet?

Koji dio vlastite odrasle odgovornosti još uvijek prebacujem na njega ili nju?

Što ću ovaj tjedan konkretno napraviti da nahranim svoju ljubavnicu ili ljubavnika?

Možda je odgovor jednostavan: dogovoriti večernju šetnju, odjenuti nešto u čemu se osjećamo živo, pogledati partnera bez razgovora o računima i obavezama. Možda je potrebno otvoriti razgovor koji dugo odgađamo. Možda nam treba individualna ili partnerska terapija kako bismo vidjeli obrazac koji sami više ne uspijevamo vidjeti.

A ponekad nam treba više od jednog sata između dva puna dana. Treba nam dovoljno vremena da tijelo prestane juriti, da svakodnevne uloge malo utihnu i da se ponovno sjetimo kako izgleda biti ljubavnica i ljubavnik.

Na GUŠTAM(O) retreatu par ne pokušava glumiti ono što je nekada bio niti proizvoditi želju pod svaku cijenu. Stvaramo prostor u kojem možete izaći iz svakodnevnih funkcija, povezivati se kao ljubavnici i nekoliko dana istraživati arhetip ljubavnika kroz prisutnost, tijelo, susret, igru i zajedničko iskustvo.

Partnerska terapija pomaže nam osvijestiti gdje smo se izgubili u ulogama i vratiti odgovornost sebi. Retreat nam daje vrijeme da ono što razumijemo počnemo i živjeti drugačije.

GUŠTAM(O) održava se u Rogoznici od 5. do 10. rujna 2026. i namijenjen je maloj grupi parova koji žele svjesno napraviti mjesto za svoj odnos i Eros.

Detalje o programu i prijavi pronađite na stranici GUŠTAM(O), a ako osjećate da vam je prvo potreban terapijski prostor, možete mi se javiti i za partnersku terapiju.